Ovo je topic za postanje prica koje ste vi napisali.
Evo jedne koju sam napisao prije kojih 6-7 mjeseci.
Gledao sam cigaretu kako sa svakim mojim udisajem postaje sve kraca... To mi je bila zadnja cigareta ali ipak se nisam brinuo oko toga. Necu zivjet toliko dugo da dozivim ovisnicku krizu, moja grupa je slijedeca na redu za juris.... Ovo nije bila bojisnica, to je bila masovna grobnica gdje su mnogi moji prijatelji lezali...
Odvratio sam pogled od cigarete i pogledao oko sebe. Vecina vojnika je bila golobrada, nisu mogli imat vise od 18 godina... Bili su tu i gimnazijalci i ekonomisti zajedno sa mesarima. Ovdje nije bilo vazno koju si skolu pohadjao, kolika ti je bila placa, kako si izgledao.... Ovdje nista nije vazno i nista nece promijenit cinjenicu da ces biti poslan u sigurnu smrt za svoju drzavu...
Usao je u rov nas casnik... Znao sam sto to znaci.... Zadnji puta sam povukao dim od cigarete te je bacio i gledao kako se gasi u lokvi krvi koja je istekla od nekog nesretnika... Casnik je poceo vikati naredbe, ali ja se nisam previse obazirao, samo sam pokupio pusku koju sam naslonio na zid.
**** ********** *******
Svrstavali smo se u red za juris.. Kao da je uopce bilo vazno kako cemo izjurisat u vlastitu smrt... Primjetio sam da se nekoliko vojnika vec popiisalo u gace, ali to nije bilo vazno... Nitko nece ostati ziv da ih zafrkava...
Postajao sam nervozan, samo sam cekao zvizduk da izjurisam i poginem... Za svoju drzavu...
Iako je proslo tek nekoliko miunta cinilo se kao da je citava vjecnost... Od nervoze su mi se tresle noge... Nisam zelio umrjeti, kao niti jedan od ovih vojnika... Ali ako moram umrijeti, ucinit cu to kako treba. Podigao sam pogled s poda, stisnuo pusku crvrsce u rukama....
Zvizduk se konacno oglasio te sam se i ja pridruzio masovnom urliku koji smo ispustali pokusavajuci kroz njega ispustiti i strah...
Trcao sam, kao i svi ostali vojnici... Odjednom su zrak poceli parati glasni zvizduci koji su najavljival granate koje ce uskoro pasti...
Neka simfonija smrti zapocene.......